INTERVJU Saša Lošić: Nekada smo pjesmama ublažavali ljubavne poraze, a bilo nam je zanimljivo i nervirati kritičare koji su se zgražali nad Suadom

Plavi orkestar će 12. listopada ove godine održati koncert u Spaladium Areni, a pjevač ove popularne grupe Saša Lošić oduševljen je kako publika dočekuje bend u 2018. godini...

- Nikad nismo imali uspješniju turneju od ove Everblue. Imali smo ideju da snimimo naš prvi LIVE album, a ispalo je da smo doživjeli čitav niz koncerata za pamćenje, počeli smo koncertom kod Vječne vatre u Sarajevu, zatim u Ljubljani, Zagrebu... Imam osjećaj kao da sam opet u osamdesetima. Interesantan je sindrom da nikad ne možeš planirati kad će te ljudi poželjeti. Nismo se ništa posebno trudili, nekako se sve posložilo - rekao nam je uvodno Loša, uz prvu jutarnju kavicu na splitskim Firulama.

Neke vaše pjesme kao da su primjerenije današnjim zrelijim godinama, primjerice veliki hit Good Bye Teens...

- Živjeli smo tada nostalgiju koju nismo proživjeli, imali smo žal za prošlošću koja nije postojala. Obično je najiskrenija stvar kad radiš prve albume. Naš 'Soldatski bal' je bila poetična hiperbola, želja da se ublaži ljubavni poraz.

Koliko je pjesma 'Bolje biti pijan nego star' pisana po stvarno proživljenoj ljubavi, je li postojala Buca koju si čekao kraj Prve gimnazije?

- Obično su motivi za moje pjesme proživljeni događaji s elementima fantazije u koju vremenom povjerujem. Većina elemenata je točno,  Buca je postojala, a pjesma 'Bolje biti pijan nego star' je draga uspomena na gimnazijske dane kada smo čekali naše simpatije na mostu Drvenija kraj Prve gimnazije, škole koju sam u pohađao u Sarajevu. Točno je i da sam u pjesmi opisao moje prvo pijanstvo. Praktički su sve moje pjesme adresirane. Ne živim odvojeno javni i privatni život, to je sve nekako pomiješano..

Kad ste zadnji put nastupili u Splitu?

- Mislim da je prošlo tridesetak godina. Sad kad pomislim strašno je da toliko dugo i postojimo. Inače, Sarajevo i Split su jako slični, imaju dušu i specifičan humor. Jutros sam s katamaranom došao sa Hvara u 7 ujutro i gledao kako se grad budi po malim kalama i pjacetama. Prazna riva, galebovi u polusjeni, šire se tende, otvaraju škure, pazar se puni. Džaba je zavoditi Split, to je nemoguće, jednako kao i Sarajevo. Tu te ljudi prihvate ili ne prihvate, osjete ako si lažan. 

Da. Naš je grad bio prepoznatljiv i po pjesmi Olivera Dragojevića. Jeste li vidjeli njegov posljednji ispraćaj i kako ste uopće u vrijeme svoje najveće popularnosti gledali na njega ili Kemala Montena?

- Oliverov odlazak je nenadoknadiv gubitak za vrijeme i prostor u kojima smo živjeli i u kojima sada živimo. Način na koji je Split ispratio Olivera je dirnuo cijelu regiju. Taj ispraćaj je bio tako emotivan i dostojanstven da mu se možemo samo pokloniti. Split po tome treba biti uzor drugim gradovima. A ako se vraćamo u 1985. godinu i ranije, mi smo tada bili mladi poklonici punka i Novog vala.  Imali smo sreću da smo odrastali u Sarajevu, u zdravoj sredini i doživljavali sve te pjevače kao nešto značajno za našu kulturu, a u srednjim godinama opet otkrivamo vrijednost njihovih pjesama.

Što u glazbi znače gole brojke, danas neki vrednuju pjesme i po klikovima na YouTubeu...

- Kad si mlad, imaš želju da postaneš netko, u početku ti taj uspjeh godi, a kasnije se relativizira, postane kao i svako drugo zanimanje. Ne postoji natjecanje, neobično mi je kad se netko takmiči u glazbi, igra brojkama, potencira svoju uspješnost, želi da bude veči od drugih. U životu mi je bila vodilja da treba biti normalan i iskren, onakav kakav si. Privilegij je da imam ljude istomišljenike oko sebe, pa makar bili u manjini. Bolje je biti u manjini s istomišljenicima nego u većini s neistomišljenicima. Pada mi napamet Arsen Dedić, veliki umjetnik kojega sam iznimno cijenio, koji je znao reći: 'Meni su u publici dovoljna samo dva čovjeka, jedan koji je Za, a jedan koji je Protiv.'

Što je pjevao Plavi orkestar? U vašim pjesmama je bilo elemenata narodne glazbe...

- Mi smo pop-bend koji je krenuo sa Zabranjenim pušenjem i Elvisom J. Kurtovićem kroz pokret 'New Primitives', ali smo se odvojili i postali neki žanr za sebe, kao neka vrsta urbane melankolije. Suada je bila tek incident u ranom pop-punk repertoaru Plavog orkestra. Mi nikad nismo slušali narodnjake, ali nam je bilo zanimljivo nervirati kritičarski establishment. Oni su se zgražali nad 'Suadom' i 'Šta će nama šoferima kuća', a nas je to strašno zabavljalo.

Pročitao sam negdje zanimljivu priču kako ste spoznali da na ovim prostorima ne možete dobiti bitku protiv cajki...

- Bio sam 1983. u vojsci u Bitoli. Slušali smo tada Azru, Prljavo kazalište, Film, Idole... U trenutku dok smo u menzi stajali u redu s razglasa je pušteno 'Mali mrav u njedrima nesto...' Najednom su svi počeli pjevušiti. Vidim 99 posto ljudi potiho pjeva. Nas par punkera smo se izbezumljeno pogledali i u trenutku spoznali da ipak živimo u 'zemlji seljaka na brdovitom Balkanu'.

Ali Bijelo Dugme i Azra su u to vrijeme bili jako važni bendovi...

- Apsolutno. Bili su i suštinski i medijski važni, ali nikad nisu imali tolike tiraže i masovno prirodan utjecaj na narod poput maloprije spomenute vrste glazbe. To se nije promijenilo, postojali su veći ili manji pomaci, ali je ostao mutant jednog te istog stanja. Povijest regionalne glazbe definitivno nikada nije bio 'sex, drugs & rock'n' roll' nego 'rakija, mazohizam i narodna glazba'.

Jako rijetko pišete i snimate nove pjesme. Zašto?

- Pričao sam s Bregovićem prije godinu dana, a on mi je rekao: 'Ja nemam više isti mozak da bih mogao napraviti pjesmu za Bijelo dugme'. Za sebe mogu reći da još mogu napraviti trominutnu pop pjesmu, imam muziku, ali mučim se s riječima. Kad si mlad i pjevaš o ljubavi, to je iskreno, a ono što nas tišti danas nisu prave teme za Plavi Orkestar. Kako da pjevamo o problemu parkiranja, zatvaranju knjižara, otvaranju fast fooda u starom kazalištu? Nikoga to danas ne zanima... Unatoč svemu dolaze jake nove generacije, sviđa mi se, recimo vaša splitska rap-scena, mislim da je trenutno najjača u regiji. Ranije, a i danas slušam TBF i Dječake, a u novije vrijeme Vojka V. i Krešu Bengalku. 

Koliko si zadovoljan cjelokupnim opusom Plavog orkestra?

- On se razvijao prirodno. Negdje 2000. godine, nakon albuma Longplay, na kojemu smo imali 'Ako su to bile laži' i 'Od rođendana do rođendana', te albuma Beskonačno, kojega je nosila pjesma 'Odlazim', doživio sam stres od javnosti. Sjećam se: imali smo turneju po Sloveniji, a ja sam prije koncerta sjedio sam u garderobi, buljio u jednu točku, pio pivo i bio jako loše raspoložen. Svima je bilo dobro osim meni pa su naši producenti odlučili da prekinemo turneju. Tad sam okrenuo novu stranicu u svom životu.

U kojem smislu?

- Počeo sam raditi glazbu za filmove, snimio ih pedesetak, radio sam za 'Vratit će se rode', 'Gori vatra', 'Kajmak i marmelada', 'Teško je biti fin', operu 'Bakhantke', puno kazališne glazbe... S tim opusom sam jako zadovoljan, a s Orkestrom mi je trebalo puno vremena da se vratim u staru formu. Mislim da mi je tek u zadnje dvije-tri godine uspjelo spojiti se sa svojim prvim Ja - s Lošom, pjevačem i ritam gitaristom Plavog orkestra.

Bilo je i u tom periodu velikih hitova, napisali ste 'Iznad tešnja zora sviće', zatim 'A ti se nećeš vratiti koju izvodi 'Zvonko Bogdan', te još brojne pjesme. Autor ste i hita Halida Bešlića 'Malo je malo dana', što je vas dvojicu spojilo?

- Mi smo prije svega susjedi, stanujemo ulaz do ulaza u Sarajevu, na Koševskom brdu. Jedan ulaz niže od nas je živio Mirza Delibašić. Za mene je to bila značajna ulica. I Žera je neko vrijeme tu stanovao. Halid pjeva urbanu narodnu muziku, ali prije svega je dobar čovjek koji pomaže ljudima i ne hvali se time.

Ima li pjesama koje biste voljeli da nikad niste snimili?

- Kako ne. Seks, keks i rock'n' roll, zatim Puteru, puteru. To je užas, ne smijem ni citirati te stihove. Ima ih još...

Nekako se stalno između redaka provlači nezadovoljstvo tim drugim albumom 'Smrt fašizmu'. Koliko je on utjecao na vas?

Naša prva ploča je prodana u 600.000 primjerika, bili smo najpopularniji i najomiljeniji bend u bivšoj zemlji, a poslije drugog albuma smo doživjeli da smo bili zabranjeni na svim radio i TV postajama. Bili smo brutalno popljuvani od strane medija, odnosno javnosti koja kao da nam se svetila za tu neku masovnu, pozitivnu histeriju koja se oko nas stvorila. Mi smo na toj drugoj ploči željeli, zapravo, da nas dožive ozbiljno, da ne otkližemo u slsdunjavost, htjeli smo biti intrigantni poput Laibacha, Idola, Azre... Pisali su da smo 'novi barbari', 'kočijaši' da 'krivo je društvo da je odgojilo tako negativne pojave kao Plavi orkestar'. I onda se stvorila autocenzura u nama koju osobno osjećam i dan danas. Što god hrabro napisao, meni neki unutarnji cenzor kaže 'ne talasaj', 'proživi mirno svoj život'. Sistem nas je na neki način uspio ukrotiti. Kao da je zauvijek skresao krila naše kreativne hrabrosti.

 Kako onda objašnjavate ovaj fenomen koji se stvorio u zadnje vrijeme i sjajnu atmosferu na vašim koncertima?

- Osamdesete su bar u glazbi nosile neku dobru energiju. Mi smo, neskromno rečeno, isprofilirali svoj live nastup da ne postoji mali i veliki prostor gdje nećemo napraviti feštu. Neobična je pojava da u parteru većinu publike na našim koncertima čine nove generacije kojima je važno da live stream-aju na Facebooku, Instagramu i teško im je reći 'ajmo sad ruke u zrak', kad u u njima drže mobitele. No, svejedno se lako sporazumimo, pjevamo zajedno od prve do zadnje pjesme, na koncert dolaze ljudi svih generacija kao da se boje da nam je ovo, ne daj Bože, zadnja turneja.

Što pripremate za Spaladium Arenu?

- U Split dolazimo s punom produkcijom, imamo posebnu vizualnu priču, a play-listu ćemo precizno sastaviti na osnovu ankete na društvenim mrežama. Nama je susret Plavog orkestra i Splita baš jako važan, punih 30 godina je prošlo od našeg zadnjeg susreta i vjerujem da će to biti prekrasna večer, puna dobre glazbe i obostranih emocija.